PREVIŠE NELOGIČNOSTI ŠTO SE ZAPRAVO DOGODILO U ORAŠJU? Svjedok: 'Život su mi spasili Marko Knežević i general Đuro Matuzović!'

11/06/2016 - 20:01

Po danu je kuhala vojnicima, noću su je odvodili na silovanje. “Nisam ni uspjela zaspati, već drugi dođe i izvede me na silovanje”, svjedočila je S-5 pred Sudom Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Spavala je među drugim zatvorenicima na podu sportske dvorane osnovne škole u Donjoj Mahali. Tu u istoj dvorani je bio i njezin muž, ali s njim nije mogla kontaktirati, prenosi Jutarnji List u svom članku od 05.11.2016. godine.

“Muž me odmah ostavio kada je čuo što se desilo. Žalosno je, znam, ali nije mogao podnijeti da su me silovali”, rekla je svjedokinja, prema izvještaju novinarke Birna. S-5 i njen bivši muž su Srbi.

Marko Benković je Hrvat, Hrvat iz Orašja, njegova žena Marija rođenjem Mađarica. U Orašju su držali restoran, vojnici HVO-a često su dolazili. Tamo je rat počeo u travnju 1992., u svibnju su se preselili iz Orašja u Donju Mahalu, kod prijatelja Ive, tu su se osjećali sigurnije jer je Ivo imao veliki podrum. Jedne noći sredinom svibnja 1992. vojnici HVO-a došli su po Marka. Potom su se vratili po Mariju.

Osuđen na smrt

“Izvadio je kaiš i rekao da se skinem. Rekla sam mu da ja nisam striptizeta. Mato Baotić mi je tada skinuo hlače i donji veš. Uhvatio me za kosu i gurnuo glavu do poda. Držao me tako sve vrijeme. Vincetić je došao iza mene... i dok me je Mato držao, Vincetić me silovao. Onda su se mijenjali. Vincetić mi je držao glavu, a Mato me silovao”, svjedočila je Marija Benković na suđenju Mati Baotiću u Sarajevu. Pero Vincetić Konj, protiv kojeg je Sud BiH 2010. podigao optužnicu za ratni zločin, čitavo vrijeme živi u Hrvatskoj.

Mati Baotiću se u Sarajevu sudi kao zapovjedniku Vojne policije HVO-a u Orašju i kao zapovjedniku logora smještenog u prostorijama osnovne škole u Donjoj Mahali. Vincetić mu je bio nadređen.

Marija Benković je pred sudom ispričala kako su je Vincetić i Baotić odvezli na granicu s Mađarskom. “Nemoj ni pomisliti vratiti se u Orašje”, zaprijetio joj je Vincetić. “Rekao mi je i da nađem drugog muža, jer će moj Marko plivati u Savi”.

Mjesec dana kasnije saznala je da je trudna. Abortirala je. U srpnju 1992. godine njen suprug Marko nakon mjesec i dvadeset dana torture uspio je pobjeći i naći je u Mađarskoj. “Sve sam mu ispričala... Marko i ja poslije toga nismo nikad imali djece.” U suzama priča koliko voli djecu, radila je u vrtiću. Ali nije mogla podnijeti da rodi to dijete.

“Da vam sad pošteno kažem: ja od tog dana ženu nemam”, rekao je Marko Benković na sudu.

Opljačkali su ih, pa im zapalili kuću. Marko je od posljedica mučenja imao dvije operacije. Iako Hrvat, tretirali su ga kao izdajnika. “Mučili su me dva dana i dvije noći da priznam da sam sa Srbima. Bio sam osuđen na smrt. Udarali su me. Nije me na kraju više ni boljelo. Htjeli su mi odrezati prste satarom. Na kraju su me zakovali šrafcigerom. Pomogli su mi Marko Knežević i general Đuro Matuzović, koji me je oslobodio”, svjedočio je Marko Benković. Zapovjednik HVO-a Orašje Đuro Matuzović u ponedjeljak je s devet drugih pripadnika HVO-a uhićen u Orašju pod sumnjom za ratne zločine. Sud im je odredio jednomjesečni pritvor: za što ih se točno tereti, ne znamo, jer optužnica nije podignuta, pa optužbe još ne mogu biti javne. Sud je objavio samo to da ih se tereti za zločine protiv civila i vojnika u logorima u Orašju i Donjoj Mahali 1992. i 1993.

Poziv svjedocima

Marko i Marija Benković su u razgovoru za banjalučke Nezavisne novine pozvali i druge žrtve ratnog zločina u Orašju da skupe hrabrost i svjedoče. Pero Vincetić živi u Hrvatskoj. “Obratili smo se tužitelju u Osijeku, a on nam je rekao da bi se tu radilo o silovanju, a ne o ratnom zločinu”, kaže Marko Benković. A za silovanje, naravno, vrijedi zastara.

Ratni zločin ne zastarijeva. Ako Hrvatska neće suditi, već će se naći tko hoće: Bosna i Hercegovina, Srbija, Austrija, Australija. Njemačka još sudi preživjelim nacistima: od Drugoga svjetskog rata prošla je 71 godina. Od našeg rata samo 21.

Kad je u ljeto 2001. Haaški sud objavio optužnicu protiv Ante Gotovine, tresla se država. Sva se Hrvatska odjednom našla u čudu: pa kako to, kako su se usudili dirnuti našega generala? Političari su ostali šokirani upravo kao ovih dana, bez obzira na to što su novine u to vrijeme više od dvije godine svako malo objavljivale detalje o budućoj optužnici za Oluju. Ono što nije bila tajna nikome tko bar s pola oka prati medije, vrhunska je tajna za domaće političare, kad god im to odgovara da budu iznenađeni, šokirani, osupnuti, nevini i neinformirani poput dojenčeta. Kao što su ih ovih dana svi nevjerojatno iznenađeni, iako već godinama imaju i na internetu dostupne popise na stotine Hrvata iz BiH po raznim sarajevskim i banjalučkim optužnicama, da ne govorimo o izvješćima tajnih službi i regularnoj suradnji Državnog odvjetništva RH s Tužiteljstvom BiH.

Hrvatska nema prave strategije prema Domovinskom ratu. Jesu li Hrvati u tom ratu činili zločine, ili nisu činili zločine? Ako su činili zločine, treba li onda hrvatsko pravosuđe te zločine istražiti, naći počinitelje i kazniti ih? Ili je bolje da pustimo da im sude drugi?

Hoće li Tužiteljstvo BiH na kraju zbilja dignuti te optužnice protiv Ante Gotovine, Damira Krstičevića, Ante Kotromanovića, ili pak Pavla Miljavca i Željka Glasnovića, nitko ne zna. Jedini način da država pomogne njima i drugim Hrvatima kojima želi suditi BiH i Srbija jest da hrvatsko pravosuđe samo istraži taj zločin, vidi tko bi mogao biti odgovoran, podigne optužnicu i pokrene suđenje.

Ranjene žene

U tri godine u BiH poginulo je oko 100.000 ljudi na sve tri strane, pet puta više nego u Hrvatskoj. Ove dvije žene iz Orašja, S-5 i Marija Benković, su žive, to su “samo” žrtve ratnog silovanja. Dvije teško ranjene žene, dvije osakaćene obitelji. Da su recimo vama zapalili kuću, opljačkali vam životnu ušteđevinu i silovali vašu majku, ili suprugu, kakvu biste kaznu očekivali? Ili biste oprostili silovatelju, zato što je Hrvat, ili možda zato što je prošlo puno godina?

Malo Orašje nije poznato po masovnim zločinima. “Nisam čula da je bilo ubijenih”, kaže Zlatica Gruhonjić iz Centra za demokraciju i tranzicijsku pravdu iz Banje Luke, koje zajedno s organizacijom Tranzicijska pravda iz Sarajeva skuplja svjedočenja o zatočeničkim objektima i logorima u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1992. - 1995. Bavili su se logorima u Konjicu, Prijedoru, Višegradu, Bihaću, Brčkom, Modriči i brojnim drugim mjestima. S logorašima iz Orašja razgovarali su 2014.

- Savez logoraša RS-a ima popis šest mjesta na kojima su držani civili i vojnici u Orašju: srednjoškolski centar u Orašju, Osnovna škola u Donjoj Mahali, šupa Mirze Filipovića u Donjoj Mahali, gradsko atomsko sklonište u Orašju, Osnovna škola i Posavska mahala u Orašju. Mi smo dokumentirali samo prva dva, i to većinom 1992. - rekla je Zlatica Gruhonjić za Jutarnji list. Srpski civili i vojnici držani su u vrlo lošim uvjetima, s premalo hrane i vode, uz stalno zlostavljanje. Premlaćivali su ih, a žene silovali.

Srušeni most

Na početku rata Orašje je gradić od desetak tisuća stanovnika na obali Save, s okolnim selima to je tridesetak tisuća ljudi. Hrvati su činili 75 posto stanovništva na razini općine, ali u gradiću Bošnjaci odnosno Muslimani bili su najbrojniji. Tu nije bilo hrvatsko-bošnjačkog sukoba, u centru grada - danas sjedište Posavske županije s hrvatskom većinom - spomenik je bošnjačkim braniteljima.

Orašje je jedina hrvatska enklava u Bosanskoj Posavini koja se održala do kraja rata u BiH 1995. godine, uz nekoliko većinskih hrvatskih sela općine Brčko (Brčko-Ravne) smještenih s druge, južne strane tzv. koridora. Srpskoj strani u ratnoj Bosni i Hercegovini taj sjeverni dio BiH bio je jako važan jer je onuda prolazila jedina cesta koja je vezivala Banju Luku i Knin, odnosno pobunjena područja u Hrvatskoj i BiH, s Beogradom i Srbijom. Takozvani koridor, pojas teritorija uz prometnicu Beograd - Banja Luka, najtanji je bio baš na području Brčkog i Orašja pa su srpske snage pokrenule više velikih napada kako bi ga osigurale i proširile.

Obranu Orašja vodio je general Đuro Matuzović. Kako se tri i pol ratne godine uspjela održati enklava od prijeratnih 30.000 stanovnika? “Na vrijeme smo srušili most”, gorko ironično mi je protumačio jedan od tamošnjih branitelja krajem 1995. godine. Most preko Save kod Orašja srušen je krajem 1991., u vrijeme dok je u BiH formalno još bilo mirno, ali su se na tom području uvelike osjećala ratna djelovanja. Rat u Hrvatskoj počeo je u ljeto 1991. JNA je koristila teritorij Bosne i Hercegovine za napad na Hrvatsku i intenzivno naoružavala srpska sela u Posavini, Hrvati su preko HDZ-a također pokušavali organizirati obranu od Brčkoga do Dervente i Bosanskog Broda. Most kod Šamca miniran je u veljači 1992., a zadnja kopnena veza Posavine s Hrvatskom, most između Slavonskog i Bosanskog Broda, srušen je 7. listopada 1992., tek nakon što su deseci tisuća izbjeglica napustili Posavinu. Rat u BiH službeno je počeo u travnju 1992. Od travnja do listopada 1992. srpske snage zauzele su oko 70 posto teritorija BiH, koje će većinom zadržati sve do završnih operacija hrvatskih snaga i Armije BiH u jesen 1995. U takvim uvjetima, uz ogromnu srpsku prevlast na bojišnici, odvojeni od Hrvatske i drugih dijelova BiH, Matuzović sa svojim vojnicima uspijeva obraniti Orašje.

U ratnom kaosu u Posavini 1992. sudjelovalo je više brigada Hrvatske vojske i pitanje jesu li tu bile da obrane Posavinu ili da je predaju Srbima, na što do danas nema jasnog odgovora. Posavina je 1992. praktički evakuirana: nakon što su žene i djeca prešli Savu, vojnici HVO-a masovno su napuštali bojišnicu. Iz Orašja nije bilo izlaza.

U BiH gotovo svakodnevno pripadnici SIPA-e hapse nekoga po nalogu Tužiteljstva za ratne zločine. Nakon desetorke iz Orašja, uhićen je Jovo Tintor, ratni savjetnik Radovana Karadžića. U BiH odavno više nema prosvjeda, svi su se navikli na hapšenja. U Hrvatskoj je uhićenje doživljeno kao prvorazredni skandal, koji je usput poslužio za obračun raznih špijunskih frakcija.

“Nikad prije nije uhićeno odjednom toliko ljudi”, kaže Nika Pinter, haaška odvjetnica generala Slobodana Praljka. Najiskusnija hrvatska haaška odvjetnica smatra da je Tužiteljstvo BiH često pristrano na štetu Hrvata. Puno toga joj oko uhićenja desetorke iz Orašja smeta, ali ne razumije zašto bi netko trebao biti kriv zbog dostave dokumenata. “Zašto bi trebali biti krivi Nazor ili Cvitan? Dokumenti su korisni, ako ih znaš koristiti”, kaže zagrebačka odvjetnica koja pomaže u Mostaru pri Uredu za pravnu pomoć optuženim pripadnicima HVO-a. Pomažu im upravo osiguravanjem odgovarajućih dokumenata. Ljubo Ćesić Rojs ovih dana govori kako je ministar obrane Gojko Šušak dva mjeseca prije smrti naredio da se spali kompletna arhiva HVO-a. Kao da je riječ o arhivi Auschwitza. Odvjetnici smeta iskrivljavanje povijesne istine, izokretanje činjenica i događaja.

Medijska buka

“U optužnicama apsolutno nema mjesta udruženom zločinačkom pothvatu. Pripadnici HVO-a se optužuju za sistematski napad na civile, ispušta se iz vida da je u to vrijeme postojao oružani sukob, i da se legitimna ratna djelovanja ne mogu izjednačiti sa sistematskim napadom na civile”, kaže Nika Pinter. Nakon ogromne medijske buke koja je dignuta oko slučaja Orašje, to je na kraju bio jedini konkretan zahtjev nove hrvatske Vlade: optužnice bez zlokobne haaške formulacije o “udruženom zločinačkom pothvatu”. “U potpunosti poštujemo neovisnost pravosuđa, svi ratni zločini trebaju biti procesuirani neovisno o etničkoj pripadnosti počinitelja i žrtava”, poručio je jučer sa sjednice Vlade premijer Andrej Plenković. “Međutim, želim biti jasan, političke formulacije koje se uključuju u pojedine akte pravosudnih tijela BiH koje sadrže koncept udruženog zločinačkog pothvata u odnosu na Hrvatsku nisu prihvatljive”, istaknuo je.

Iz Sarajeva su mu odmah odgovorili: nema udruženog zločinačkog pothvata u ovoj optužnici. Samo zločin.

Ako nam smeta da drugi sude našim državljanima, a mnogim državama to smeta, postoji nešto što možemo učiniti da to spriječimo: da sami sudimo za taj zločin. Kad mi ne želimo suditi čovjeku koji je silovao Mariju Benković i mučio njezina muža Marka, bosanskohercegovačka SIPA hapsi i zatvori čovjeka koji je Marka spasio.

Kako presuda 'šestorki' može narušiti stabilnost BiH i Hrvatske

04/03/2017 - 08:52
Žalbena presuda u predmetu 'Prlić i ostali' imat će implikacije ne samo na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Hrvate u Bosni i...

ODVJETNICA SLOBODANA PRALJKA Nika Pinter dobitnica nagrade "Utjecajne hrvatske žene 2017"

03/10/2017 - 09:24
Nika Pinter dobitnica je nagrade "Utjecajne hrvatske žene" kao odvjetnica generala HVO-a Slobodana Praljka kojeg dugi niz godina...

NIKA PINTER: Procesuiranjem bh. Hrvata želi se ostvariti ono što Armija BiH nije uspjela u ratu

02/07/2017 - 09:36
Tuđmanovi transkripti dokaz su da nije bilo zločinačkog projekta podjele BiH, smatra odvjetnica s Haaškog tribunala i voditeljica...

NIKA PINTER: Procesuiranjem BH Hrvata želi se ostvariti ono što Armija BiH nije uspjela u ratu

02/06/2017 - 11:22
U linkovima pročitajte veliki intervju odvjetnice Nike Pinter, voditeljice Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima...

Temeljem "udruženog zločinačkog poduhvata" svaki pripadnik HVO-a može biti osumnjičen

01/24/2017 - 09:07
Pravni institut udruženog zločinačkog poduhvata donosi dimenziju kolektivne odgovornosti Hrvata u BiH, stigmatiziranje cijelog...

IZETBEGOVIĆEV I KAVAZOVIĆEV PROJEKT Genocid.ba - još jedan portal koji samo jedan narod smatra žrtvom

01/19/2017 - 09:42
„Zločini u Bosni i Hercegovini i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu nije počela 1992., nego mnogo ranije, 10. svibnja 1991...

Intervju s odvjetnicom Nikom Pinter

07/01/2016 - 12:51
INTERVJU/ NIKA PINTER: Zločini Armije BiH nad Hrvatima se tretiraju kao incidenti Nika Pinter, odvjetnica generala Slobodana...